Upravljanje ugovornim rizicima – klauzule o proširenju, isključenju i ograničenju odgovornosti za štetu

Upravljanje ugovornim rizicima – klauzule o proširenju, isključenju i ograničenju odgovornosti za štetu

29. maj 2020.

Subjekti redovno ulaze u ugovorne odnose želeći ostvarenje prava i obaveza karakterističnih za predmetni odnos, na način koji su prethodno odredile saglasnošću volјa u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja. Prilikom zasnivanja ugovornog odnosa, kao i u ostvarivanju prava i obaveza iz tog odnosa, strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Odredbom čl. 17 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima Republike Srbije („ZOO“) propisano je da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoju obavezu i da su odgovorne za njeno ispunjenje. Pri tome, strane su dužne da u izvršavanju svojih obaveza postupaju sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa, a sve u cilјu urednog i blagovremenog ispunjenja obaveze.

Ipak, u praksi nisu retki slučajevi da pravno perfektna obaveza iz važećeg ugovora ne bude ispunjena ili bude ispunjena sa zadocnjenjem, u kom slučaju pravilo iz čl. 17 st. 1 ZOO uvodi pitanje odgovornosti dužnika predmetne obaveze.

Načelo zabrane prouzrokovanja štete (neminem laedere), sadržano u čl. 16 ZOO, ustanovlјava opštu obavezu uzdržavanja od postupaka kojima se drugom može prouzrokovati šteta. Neispunjenje ugovorne obaveze ili zadocnelo ispunjenje za posledicu može imati nastanak štete na strani poverioca obaveze, pa u tom smislu navedeno načelo ima primenu u domenu ugovorne odgovornosti i dopunjuje pravilo iz čl. 17 st. 1 ZOO.

Sadržaj instituta ugovorne odgovornosti određen je odredbom čl. 266 st. 2 ZOO i iscrplјuje se u obavezi dužnika da poveriocu naknadi štetu koja je nastala kao posledica povrede ugovora. Za ovu štetu, dužnik neće odgovarati samo u izuzetnim slučajevima. Ukoliko se nije koristio mogućnostima ugovornog ograničenja i isklјučenja odgovornosti, dužnik se ugovorne odgovornosti za štetu može osloboditi isklјučivo primenom pravila iz čl. 263 ZOO. To znači da će dužnik morati da dokaže da je uredno ispunjenje ugovorne obaveze bilo nemoguće zbog okolnosti nastalih posle zaklјučenja ugovora koje nije mogao sprečiti, otkloniti ili izbeći.

Ugovorno proširenje odgovornosti dužnika

U skladu sa odredbom čl. 264 st. 1 ZOO, ugovorom se može proširiti  odgovornost dužnika i na slučaj za koji on inače ne odgovara. Dakle, u pitanju su slučajevi koji bi po redovnom toku stvari, odnosno u odsustvu posebne ugovorne odredbe, isklјučili odgovornost dužnika primenom opšteg, odnosno zakonskog osnova oslobođenja odgovornosti. Ovde se, dakle, dužnik, naizgled suprotno svom jasnom ekonomskom interesu, obavezuje da će poveriocu naknaditi štetu i u onim situacijama kada bi se sa pozivom na zakonsku odredbu o oslobođenju od odgovornosti takve obaveze mogao osloboditi i tako u svojoj imovini sačuvati određenu imovinsku vrednost.

Međutim, ovakve ugovorne odredbe su redovno odgovor na posebne pogodbe ustanovlјene u ugovoru u interesu dužnika (cena, rokovi i slično), te zbog toga dužnik preuzima pojačanu odgovornost. Kako bi ipak sprečio zloupotrebe u pogledu ovakvih odredbi, zakonodavac u st. 2 istog člana limitira primenu pravila iz st. 1 tako što propisuje da se ispunjenje odredbe o proširenju odgovornosti ne može zahtevati ako bi to bilo u suprotnosti sa temelјnim načelom savesnosti i poštenja.

Dakle, u onim situacijama kada ugovorna odredba o proširenju odgovornosti nije posledica reciprociteta i uzajamnosti u ugovornom odnosu, odnosno nije ugovorena u dobroj veri već je rezultat zloupotrebe položaja jedne strane, zakon omogućava dužniku da, koristeći se sudskim mehanizmom, izdejstvuje zaštitu od zahteva druge strane za naknadu štete u delu koji prelazi zakonsku granicu odgovornosti.

Ugovorno isklјučenje odgovornosti dužnika

Kada je u pitanju ugovorno isklјučenje odgovornosti, zakon nedvosmisleno dozvolјava isklјučenje samo u odnosu na običnu nepažnju. Odgovornost dužnika za nameru i krajnju nepažnju se prema odredbi čl. 265 st. 1 ZOO, ne može unapred ugovorom isklјučiti. Štaviše, ugovorna odredba o isklјučenju odgovornosti za običnu nepažnju može biti poništena u sudskom postupku na zahtev zainteresovane strane, što će redovno biti ekonomsko slabiji poverilac iz osnovnog posla, pod uslovom da je takav sporazum proizašao iz monopolskog položaja dužnika ili uopšte iz neravnopravnog odnosa ugovornih strana.

Ugovorno ograničenje odgovornosti dužnika

Ugovorno ograničenje odgovornosti zakon priznaje prema visini naknade. Tako je odredbom čl. 265 st. 3 ZOO propisano da će biti punovažna odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, pod uslovom da tako određeni iznos nije u očiglednoj nesrazmeri sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo predviđeno. Iako bi se na prvi pogled moglo učiniti da ova odredba suštinski oslobađa poverioca obaveze da dokazuje visinu pretrplјene štete, te da ugovaranjem ovakve klauzule obezbeđuje sebi dosta komotniju poziciju u sudskom postupku, to ipak nije slučaj.

Stvarni domašaj odredbe čl. 265. st. 3 ZOO jeste ograničenje odgovornosti u smislu limitiranja odgovornosti dužnika na određeni iznos i onda kada ga stvarna šteta premašuje. U ovom slučaju, da bi uspeo sa svojim zahtevom u potpunosti, poverilac mora da dokaže da je pretprpeo štetu do ugovorenog limita jer se svojevolјno odrekao mogućnosti da potražuje štetu preko ovog iznosa. Jezičkim tumačenjem iste odredbe dolazimo do zaklјučka da se u konkretnom slučaju ugovara najviši iznos naknade (a ne iznos naknade), što znači da naknada u konkretnom slučaju može biti i u iznosu nižem od limitiranog ukoliko je pretrplјena šteta manja.

Dakle, ovakvom ugovornom odredbom se ne prebacuje teret dokazivanja na dužnika (da je poverilac pretprpeo štetu manju od ugovornog limita), već je teret dokazivanja visine pretrplјene štete i dalјe na poveriocu. Navedena odredba je pogodujuća za dužnika u smislu limitiranja odgovornosti, a ne za poverioca u smislu oslobođenja od obaveze predlaganja i predočavanja dokaza na okolnost visine štete.

Međutim, i u slučaju ograničenja visine naknade poverilac može imati pravo na naknadu potpune štete ako je nemogućnost ispunjenja obaveze prouzrokovana namerno ili krajnjom nepažnjom dužnika (čl. 265 st. 4 ZOO).

Ovaj članak je isključivo informativne prirode i ne predstavlja pravni savet. Ukoliko su Vam potrebne dodatne informacije, budite slobodni da nas kontaktirate.