Korišćenje video nadzora radi kontrole rada i ponašanja zaposlenih u inostranoj i domaćoj sudskoj praksi
20. septembar 2023.O korišćenju video nadzora na radnom mestu smo već pisali u nekim od naših prethodnih tekstova (dostupni ovde i ovde).
Sa tim u vezi, Savezni sud za radne sporove Nemačke je nedavno doneo presudu shodno kojoj se snimci načinjeni putem video nadzora zaposlenih mogu koristiti u svrhe otkazivanja ugovora o radu bez obzira na propuštanje poslodavca da o tome prethodno obavesti zaposlene u skladu sa odredbama člana 13. GDPR-a („Presuda“).
Naime, shodno odredbama člana 13. GDPR-a, kada se podaci o ličnosti prikupljaju od lica na koje se ti podaci odnose, rukovalac je dužan da, prilikom prikupljanja podataka, tom licu – između ostalog – pruži informaciju u pogledu svrhe obrade za koju (ili koje) su podaci o ličnosti namenjeni, kao i o pravnom osnovu za predmetnu obradu.
Razlozi Presude
U konkretnom slučaju, rukovalac je zaposlenom otkazao ugovor o radu jer je isti izjavio da je bio na radnom mestu u periodu za koji je rukovalac putem video nadzora ustanovio da je zaposleni zapravo bio van svojih radnih prostorija, tj. kancelarije.
U postupku povodom predmetnog otkaza, zaposleni je istakao da od strane poslodavca nije obavešten o svrsi obrade njegovih podataka o ličnosti putem video nadzora u smislu odredaba člana 13. GDPR-a, te da se podaci dobijeni kršenjem odredaba GDPR-a ne mogu koristiti radi otkazivanja ugovora o radu.
Ovaj predmet je na kraju dospeo do Saveznog suda za radne sporove, shodno čijoj presudi se podaci o ličnosti brišu ukoliko su nezakonito obrađeni, u skladu sa odredbom 17(1)(d) GDPR-a, osim u slučaju kada je obrada tih podataka i dalje neophodna radi uspostavljanja, ostvarivanja ili odbrane pravnih zahteva, što je izuzetak predviđen odredbom 17(3)(e) GDPR-a.
U tom smislu, sud je nadalje istakao da odredba 17(3)(e) GDPR-a podrazumeva „balansiranje interesa usmerenih ka proporcionalnosti“, odnosno da je pravo na odbranu u postupku pred sudom jedno od osnovnih prava zajemčenih odredbama člana 47. Evropske povelje o ljudskim pravima, shodno čemu je, kako bi zahtev za brisanje podataka bio opravdan, neophodno da prava lica na koja se podaci odnose budu ozbiljno ugrožena, odnosno narušena.
Saglasno navedenom, sud je zauzeo stav da „uticaj video nadzora na lice na koje se podaci odnose podrazumeva mogućnost narušavanja njegovog prava na samoopredeljenje“, odnosno da postupci zaposlenog u konkretnom slučaju nisu bili ograničeni postojanjem video nadzora, tj. da je zaposleni, premda svestan postojanja kamera, odlučio da počini disciplinski prestup. U skladu sa tim, okolnost na koju se zaposleni pozvao pred sudom (odsustvo informisanosti) kako bi ograničio upotrebu, tj. domašaj snimka učinjenog putem video nadzora ne predstavlja njegovo zajemčeno pravo, jer zaštita podataka o ličnosti ne predstavlja i ne može biti korišćena kao zaštita protivpravnog postupanja.
Slučaj iz Hrvatske
Slično rezonovanje primenjeno je i u postupku koji se vodio pred Vrhovnim sudom Hrvatske (Revr-1803/09), takođe povodom prestanka radnog odnosa.
Naime, nakon što je putem snimka sa nadzorne kamere utvrđeno da je lice zaposleno na naplatnoj rampi na autoputu otuđilo deo naplaćenih sredstava, predmetni zapis je iskorišćen kako bi se tom zaposlenom otkazao ugovor o radu, a povodom kog otkaza je potom vođen spor između zaposlenog i poslodavca.
Zaposleni je u predmetnom postupku istakao činjenicu da je snimak načinjen bez njegovog znanja i saglasnosti, ali je postupajući sud zauzeo stav da ta okolnost ne znači da je predmetni dokaz (video snimak) pribavljen na nezakonit način, te da stoga ne može biti korišćen u svrhe otkazivanja ugovora o radu. Naime, kamera je bila pozicionirana tako da snima površinu od oko 150 kvadratnih metara javnog prostora, usled čega je snimak blagajne takve prirode, odnosno kvaliteta da ne zadire u privatnost zaposlenog na tom radnom mestu, pri čemu je sam snimak načinjen upravo u vezi sa postupanjem u okviru procesa rada, shodno čemu nema mesta navodima zaposlenog da je reč o mobingu.
Domaća sudska praksa
U domaćoj sudskoj praksi je, za sada, zauzet drugačiji stav.
Naime, shodno presudi Apelacionog suda u Nišu Gž 6458/2016 od 17. marta 2016. godine, video zapis se može koristiti kao dokaz na sudu pod uslovom da je pribavljen u skladu sa Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti.
U obrazloženju predmetne presude se navodi da je poslodavac kao tuženi u konkretnom slučaju odluku o prestanku radnog odnosa zasnovao samo na video snimku sigurnosnih kamera, a da pritom nije dokazao da su zaposleni obavešteni u koju svrhu je postavljen video nadzor u radnim prostorijama, usled čega se ne može smatrati da je tuženi na nesumnjiv način utvrdio povredu radne obaveze koju stavlja na teret zaposlenom, odnosno tužiocu, pa je osporeno rešenje o otkazu ugovora o radu nezakonito.
Ovde svakako treba imati u vidu da ne postoji dostupna praksa Vrhovnog kasacionog suda o ovom pitanju, kao i da svaki konkretan slučaj treba procenjivati spram svih relevantnih okolnosti.
Dodatno, ovaj stav suda može biti predmet preispitivanja sa stanovišta primene relevantnih propisa. Drugim rečima, postavlja se pitanje da li u konkretnom slučaju propust poslodavca može da bude sankcionisan van nadzora nad primenom propisa koji regulišu zaštitu podataka o ličnosti, odnosno i na terenu radnih odnosa. Ovo naročito ako se ima u vidu da u skladu sa propisima koji regulišu radne odnose poslodavac nema obavezu da zaposlenog unapred obaveštava o tome koje sve dokaze može hipotetički koristiti protiv njega radi utvrđivanja povrede radne obaveze ili nepoštovanja radne discipline. Ukoliko je sistem video nadzora bio postavljen na način koji razumno očekivanim opažanjem može biti jednostavno uočen (tj. nije bio prikriven), te ukoliko su bile istaknute odgovarajuće oznake da je konkretna zona pokrivena video nadzorom, a u skladu sa Zakonom o privatnom obezbeđenju, ne može se osnovano braniti stav da zaposleni nije bio svestan da njegovo ponašanje, odnosno činjenje ili nečinjenje, može biti zabeleženo na video snimku, te da poslodavac o tome može imati saznanja.
Ovaj članak je isključivo informativne prirode i ne predstavlja pravni savet. Ukoliko su Vam potrebne dodatne informacije, budite slobodni da nas kontaktirate.